U odličnom članku Sam Harris Blog iznosi svoja razmišljanja o liberarizmu i Islamu.
Evo prijevoda to članka:
Imao samo nedavno vrlo ugodnih tri sata razgovora s Joe Roganom na njegovom podcastu, gdje su teme išle od džihada preko teorije vjerojatnosti do psihodelika. Međutim, naknadno sam doživio napade na internetu zbog nekih stvari koje sam rekao o Islamu i o našim pustolovinama u ratu protiv terorista. Primjerice, čini se da sam mnoge gledatelje ostavio pod dojmom da vjerujem da smo krenuli u invaziju Afganistana kako bismo spasili njegove žene od Talibana. Međutim, ono što sam želio reći bilo je nešto drugo: smatram da je naše prepuštanje tih žena Talibanima jedna od točaka koje će naš neizbježan odlazak iz Afganistana učiniti etički problematičnim. Također smatram da, gdje god je ikako moguće, trebamo zaustaviti zlostavljanje žena i djevojaka. Mogućnost da se to učini u mjestima poput Afganistana i bilo gdje na svijetu bi bilo jedna od koristi globalnog civilnog društva i istinskog režima međunarodnog zakona. Nepotrebno je i reći da to (još) nije svijet u kojem danas živimo.
Divljačka reagiranja na moj razgovor s Roganom o ratu protiv terora me još jednom prisilio da brinem o budućnosti liberalizma. Jedna je stvar smatrati da je rat protiv Afganistana bio užasan neuspjeh (što ja smatram), ali je sasvim druga stvar dvojiti jesmo li uopće imali moralnog prava napasti Al-Kaidu i Talibane. Velik postotak liberala, čini se, dijeli to mišljenje, i smatra predsjednika Obamu tek neokonzervativnim komičarom a Islam nepravedno ocrnjenom vjerom mira. Redovito čujem od takvih ljudi i njihova me uvjerenja istinski zabrinjavaju. Ne treba prevelik broj emailova sadržaja ‘SAD i Israel su najveći teroristi među svim zemljama svijeta’ da bih se istinski zabrinuo za liberalizam.
Moja kritika Islama, kao i svake religije, odnosi se na njegovu doktrinu i na ponašanje njenih sljedbenika koja iz nje rezultira. Ne govorim o rasama ljudi, o nacionalnostima niti bilo kojem aspektu njihovih kultura. I da, postoje umjereniji ogranci te vjere. Ahmadije, primjerice, predstavljaju ono kako si liberalni zapadnjaci zamišljaju da ‘pravo’ lice Islama izgleda. Meni je ta i takvo uvjerenje zabrinjavajuća: prema jednoj od Internet stranica povezanih s tim pokretom, Ahmadije vjeruju da je ‘Sveti Kuran riječ Božja koja će zavijeka voditi čovječanstvo, a sveti prorok Muhamed je savršen model islamskom učenja čiji primjer zauvijek obvezuje svakog muslimana da ga mora slijediti.’ Mome uhu riječi poput ‘zavijeka’ i ‘savršen’ i ‘svaki’ i ‘ obvezuje’ ukazuju na despotizam jednak onom ’tisućljetni Reich’ – pogotovo uzme li se u obzir stvarni sadržaj Kurana i uzor kakvog je Muhamed predstavljao. Međutim, Ahmadije bar tvrde da vjeruju da džihad ‘suštinski predstavlja duhovnu, intelektualnu i moralnu borbu za reformiranje sebi i drugih’ te da osuđuju ‘svu upotrebu sile osim u neizbježnim samo-obranama.’ Sigurno ne bih isprobavao njihovu vjerodostojnost unoseći crteže Proroka u Ahmadijsku džamiju, ali bar su Ahmadije sklone pomirbenim frazama koje vjernici čine kako bi živjeli mirno u pluralističkom svijetu gdje većina ljudi ne dijeli njihovo najdraže praznovjerje.
Međutim, Ahmadije nipošto nisu ‘pravo’ lice Islama, njihove džamije su česta meta bombi u Pakistanu. Valjda je bar pristojno napomenuti da ovakve strahote nemaju nikakve veze s izraelskom okupacijom Palestine, niti američkom vanjskom politikom, niti bilo kakvom zemaljskom zbiljom. Zašto Ahmadije pate i umiru ovako? Razlog je jednostavno naći jer ga i očekujemo među vjerskim luđacima: Suniti smatraju Ahmadije hereticima – u stvari, pakistanska vlada ih službeno takvima smatra. Nesmotreno, jedna grana ove sekte smatra da je njen osnivač, Mirza Ghulam Ahmad (1835-1908), istinski Prorok Islama, srodnik Muhamedu. Sigurno je jedno u ovoj 2012 kao što je bilo i u 1012: tvrdite li da vam je najdraži mistik Muhamedov pravi sljedbenik, neki će mladi muslimani žuditi položiti svoj život za gušt uzimanja vašeg.
Kao što sam pokušao objasniti na Roganovom podcastu, znamo da netolerancija u muslimanskom svijetu daleko nadilazi članstvo ‘ekstremističkih’ skupina. Nedavna događanja u Afganistanu pokazuju, ponovno, da se prosječni Afganistanci više ražeste ako se primjerak Kurana iznakazi nego ako njihova djeca slučajno poginu od naših bombi ili budu namjerno ubijena. Ne vjerujem da se gore iskrivljavanje prioriteta može naći danas na svijetu.
Smiju li ljudi slobodno crtati stripove Proroka? Mora biti bar 300 milijuna muslimana širom stotina zemalja koji smatraju da osobu koja to čini treba ubiti. (To je suština svih anketa koje ispituje mišljenje muslimana što sam ih vidio u zadnjih deset godina). Treba li ubiti Ayaan Hirsi Ali za apostazu? Milijuni muslimanskih žena bi pljeskalo njenom ubojstvu (o muškarcima da i ne govorim). Ovakve stavove se mora promijeniti. Uzvišen teren morala je jasan, mi na njemu stojimo.
Dakako da su milijuni muslimana sekularni i željni pomoći napraviti globalno civilno društvo. Ipak oni su virtualno tihi je nemaju što reći da ima smisla unutar okvira njihove vjere. (Također se boje da ih se ne ubije.) Taj problem moramo imati u vidu. A on predstavlja neporecivu razliku između Islama i Kršćanstva u ovom trenutku povijesti. Postoje brojni zločinci, u Europi i u SAD-u koji ustraju na tome da dobronamjerne liberale zbunjuju po tom pitanju, izjednačavajući svaku kritiku Islama sa rasizmom i ‘islamofobijom’. Činjenica je da su mnogi kritičari Islama rasisti, kršćanski fašisti ili oboje, no to ne čini ove apologete manje ciničnima ni zlokobnima.
Jedini put prema gore, etički govoreći, je pošteno sagledati što ljudi žele i u što vjeruju. Moramo se suočiti s tvrdom realnosti različitih namjera: u svakom slučaju je bitno pitati. ‘ Što bi ti ljudi učinili da imaju moć učiniti što god hoće?’
Razmotrite položaj Izraela, koje je uredno na crnoj listi ljevice. Pošto sam sekularist i nevjernik “i još Židov” smatram da je ideja židovske države odbojna. Međutim, ako je ikad zemlja organizirana oko vjere bila opravdana, to je židovska država Izrael, s obzirom na sklonost svijeta prema genocidnom anti-semitizmu. I ako je ikad kritika vjerske države bila nezaslužena, to je kritika Izraela koja neprestano teče iz svakog kutka muslimanskog svijeta uz genocidne aspiracije koje toliki muslimani otvoreno priznaju kad su Židovi u pitanju. Oni koji vide moralnu ravnotežu među tim dvama stranama Izraelsko-Palestinskog sukoba ignoriraju prilično očigledne razlike namjere. Moji drugovi liberali kao pravilo odbijaju priznati da vjerska uvjerenja grupa poput Hamasa svakako zaslužuju našu zabrinutost. A slogan Hamasa, prikazan kao Članak 8 njihove povelje glasi: Alah je cilj, Prorok je uzor, Kuran je Ustav: Džihad kao put i smrt u ime Alaha je najuzvišenija želja.’
Nije li ovo dovoljno za uspostavu kulta smrti onima koji samo žude biti mučenici, razmislite o slijedećim citatima iz te povelje:
Islamski pokret otpora ima za cilj postati Alahovim obećanjem, bez obzira koliko bi to potrajalo. Prorok, Alah ga blagoslovio i dao mu izbavljenje, reče:
?Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se muslimani ne budu borili protiv Židova. Pa će ih muslimani ubijati, tako da će se Židovi skrivati iza drveća i kamenja. Kamen i drvo će govoriti: ‘O, muslimane, evo Židova iza mene, dođi i ubij ga.’ Osim drveta Garkad, jer ono je židovsko drvo.’
…
Nema rješenja Palestinskom pitanju osim kroz džihad. Inicijative, ponude i međunarodne konferencije su sve gubitak vremena i uzaludna nastojanja. Palestinci znaju bolje nego prepustiti da im budućnost, prava i sudbina budu nečija igračka. Kao što piše u časnom Hadisu:
Ljudi Sirije su Alahov bič na njegovoj zemlji. Iskaljuje svoj bijes i osvetu kroz njih protiv koga god da želi među svojim slugama. Nepojmljivo je da bi dvolični među njima mogli prosperirati nad vjernima. Zasigurno će izumrijeti od tuge i očaja.’
…
Neophodno je ugraditi u pamet muslimanskih generacija da je palestinski problem vjerski problem, i da se s njim tako treba i ophoditi. Palestina sadrži islamska sveta mjesta. Tamo je džamija Al Aksa koja je povezana s velikom Džamijom u Meki neraskidivim vezama dok god nebesa i zemlja govore o Isri (Muhamedovo ponoćno putovanje u sedam nebesa) i Miradžu (Muhamedovo uzlaženje u sedam nebesa iz Jeruzalema).
‘Veza jednog dana u ime Alaha je bolja od svijeta i svega što na njemu ima. Mjesto biča(?) u Raju je daleko bolje od svijeta i što god na njemu ima. Dolazak i odlazak štovatelja u službu Alahu su daleko bolji od svijeta i što god na njemu ima.’ (Kako tumače al-Bukhari, Muslim, al-Tarmdhi i Ibn Maja).
‘Zaklinjem se u ime nositelja Muhamedove duše da bih volio napadati i biti ubijen u ime Alaha, potom napadati i biti ubijen, i onda napadati ponovo i biti ubijen.’ (Kako tumače Al-Bukhari i Muslim).
Vjeruje li svaki Palestinac u ove riječi nije bitno. Bitno je da mnogi vjeruju i da njihova demokratski izabrana vlada kaže da vjeruje. Stoga je jedino racionalno da se Izrael ponaša kao da je suočen s kultom vjerskih sociopata. Činjenica što velik dio svijeta, i većina zapadnjačkih liberala, ne vidi moralni nesklad čini poziciju Izraela još nesigurnijom, čime ostaje sve ranjiviji te pretjerano reagira na palestinske provokacije. Kad bi ostatak svijeta ujedinjeno osuđivao Hamas i Islamizam općenito, Izrael bi si mogao priuštiti sporije izvlačenje pištolja.
Kao što je to često slučaj po pitanju religije, oni koji bi trebali znati bolje, pouzdano ne znaju. Primjerice, Nicholas Kristof vjerno brani pitanje žena u nerazvijenom svijetu, mnoge od kojih trpe strogoću Islama. Ali on i neumorno promiče političku korektnost po pitanju religije. U svom osvrtu na knjigu Ayaan Hirsi Ali ‘Nomad’, ova mu se dva opredjeljenja sukobljavaju, i, očekivano, politička korektnost pobjeđuje:
Nama koji smo živjeli i putovali širom Afrike i Azije, opisi Islama se često čine istinitima ali nepotpunima. Represija žena, strah od proganjana, manjak demokracije, kolebljivost, anti-semitizam, otežana modernizacija, neproporcionalna uloga terorizma ? sve je to stvarno. Međutim, kad bi to bila jedina lica Islama, ne bi on bio vjera koja najbrže raste u današnjem svijetu. Postoji tu i topla gostoljubivost koja uključuje kršćane i Židove; milosrđe prema siromašnima; estetska ljepota prema arapskom u Kuranu; osjećaj demokratskog zajedništva dok siromasi i bogati zajedno mole rame uz rame u džamiji. Slatkorječiv sažetak ne koristi ni Islamu kao što nije od koristi ni Kršćanstvu ni Židovstvu? Na zapadu bismo trebali razgovarati o Islamu i njegovim stvarnim poteškoćama ? otvoreno se protiveći velikim pretjerivanjima o istočnim zemljama. Ovi memoari, koliko god da su zanimljivi i pronicljivi u velikoj mjeri, primjer su baš te pregrijane i pretjerane retorike.
Licemjerja je napretek, dakako, ali ni to nije najgore od svega. Kako može netko inteligentan poput očito dobronamjernog Kristofa toliko potpuno biti u krivu razmatrajući stavove i život Ayaan Hirsi Ali? On bi, od svih ljudi, trebao razumjeti koliko su važni doprinosi koje je Hirsijeva učinila u globalnom diskursu o pravima žena (i kakva je zapreka religija u postizanju tih prava).
Kad god napravim takve opservacije optuži me se za nerazumijevanje istinskog razloga konflikta između Islama i Zapada. Bez iznimke mi se preporuča djelo Robert A. Pape. Pape je autor vrlo utjecajnog rada, ‘The Strategic Logic of Suicide Terrorism’ (American Political Science Review 97, br. 3, 2003.), – ‘Strateška logika suicidalnog terorizma’ i knjige ‘Dying to Win’ (Umrijeti za pobjedu), u kojoj autor tvrdi da se suicidalno bombaštvo shvaća kao najbolja strategijska ideologija. Nitko nije više od njega uvjerio moje liberale u to da ako se lijepo ponašamo na svjetskoj sceni, problemi koje imamo sa Islamom će nestati. Zadovoljstvo mi je reći da je Pape pristao raspraviti ova pitanja sa mnom u slijedećim tjednima. Ostanite uključeni…
Loading ...