Povećalo – Sekularizam i ravnopravnost spolova
Saturday, October 20th, 2012

Zach Wahls: The sexual orientation of my parents has had zero effect on the content of my character.
‘Richard Dawkins Fondacija Amerika’ na čelu sa Seanom Fairclothom, predlaže 10 ‘zapovijedi’ za poštenu i sekularnu Ameriku. Te točke obrazlaže u svojoj knjizi: Attack of the Theocrats!.
Evo nabrojane:
1. Vojska SADa se mora prema svim svojim vojnicima odnosi ravnopravno, bez obzira na njihovu vjeru, spol ili spolnu orijentaciju.
2. Podaci koji se odnose na reprodukciju moraju se bazirati na znanosti, nipošto na omalovažavanju žena ili manjina.
3. Radnici u zdravstvu i farmaciji moraju profesionalno obavljati svoj posao bez vjerske pristranosti.
4. Nepristrano donošenje odluka o korištenju zemlje ili pri zapošljavanju (lako se odobrava krčenje šume za mega-crkve, gleda se vjera pri zapošljavanju)
5. Bez pristranosti kod vjenčanja – brak je za sve zaljubljene, crkve mogu birati koga će vjenčati, ali pred američkih zakonom svi moraju biti jednaki. (negativan primjer Teda Haggarda)
6. Autonomnost kod odlučivanja skončavanja života, kontrola nad svojim tijelom ima pojedinac sam.
7. Bez vjerske pristanosti u školama.
8. Kongres treba uključiti sekularne Amerikance kao kandidate za kongres (primjer Billa Gatesa i Brada Pitta i njihovog humanitarnog rada)
9. Djecu treba zaštiti od vjerskog zlostavljanja bez obzira na vjeroispovjest njihovih roditelja.
10. Otkrića u medicini i znanosti koristit će se za održavanje zdravlja i napredak.
DNA dokazuje da su mnoga djeca, njih na desetke tisuća, dana na posvajanje bez znanja svojih roditelja. Ljudi koji su to radili, usko povezani s Katoličkom crkvom, imali su čisto altruističke motive, dobrobit djece. Nepodobne majke uvjerili su da su im djeca umrla a da ih im nisu dali vidjeti ih. BBC This World je snimio emisiju.
Sir Patrick Stewart, poznati glumac (Shakespeare, Star Trek) kritizirao je vjersku opoziciju uvođenju zakona o asistiranoj smrti.
Senior figures in the Church of England, among other faith groups, have condemned the campaign for legal reform, which is being led by the organisation Dignity in Dying, of which Stewart is a patron.

Nakon što je žena njegova prijatelja bila prisiljena izvršiti suicid u terminaloj fazi raka, on kaže:
“The law denied the two of them the opportunity to say goodbye in a loving and peaceful way. And that is very sad.”
Telegraph opširnije.
Zatvorsku kaznu od godinu dana i 74 udarca bičem dobio je iranski novinar jer je napisao otvoreno pismo predsjedniku Irana Mahmoudu Ahmadinejadu o tome kako je naštetio sveučilištu.
Udarci bičem su bili toliko jaki da su izranjavali leđa aktivista Peymana Arefa, a primio ih je neposredno prije isteka godine uprovedene u zatvoru.
Guardian opširnije.
Priča s nesretnom Amandom Knox ukazuje na to koliko ne možemo iščitati nečiji karakter po izrazu lica. O tome piše Ian Leslie za Guardian.
In the days and weeks following the discovery of Meredith Kercher’s body, Italian police found no physical evidence linking Amanda Knox to the murder. But then, they didn’t need it: they could tell Knox was guilty just by looking at her. “We were able to establish guilt,” said Edgardo Giobbi, the lead investigator, “by closely observing the suspect’s psychological and behavioural reaction during the interrogation. We don’t need to rely on other kinds of investigation.”
It is astonishing how quick we are to draw conclusions about how a person ought to look or behave in circumstances we haven’t ourselves even come close to experiencing. How many of us have returned to our home after a night away to discover that our flatmate has been brutally murdered? How many of us can know what it feels like to be at the sharp end of a punishing interrogation, in a foreign country, carried out by men in uniform who seem absolutely convinced that they know what happened, who are as certain as we are confused, fearful and exhausted? None of us. And yet we feel free to blithely pronounce, from a great distance, on whether someone in this situation is “acting weird” or not.
Ian Leslie zaključuje da nema univerzalnog stila ponašanja nakon silovanja. Niti kod žrtve, niti kod silovatelja. Nevini ljudi sjede u zatvorima jer policijski istražitelji ‘znaju’ prepoznati krivnju. Innocence Project se bavi upravo takvim slučajevima. Međutim, ne koristi se intuicijom; koristi se DNK.
Independent donosi zanimljiv članak o ljudima krivo osuđenima za teške zločine. Nakon oslobađajuće presude Amande Knox, provela je 4 godine u talijanskom zatvoru, sve je očitija potreba za organizacijom koja pomaže nedužnim ljudima izaći iz zatvora gdje su proveli godine, nekad i decenije. Organizacija se zove Innocence Project.
![]()
Ovo su neki od njenih uspjeha:
Barry Gibbs – Odslužio je 17 godina zatvoru dok nisu dokazali da je policajac koji je radio na njegovom slučaju, radio i za Mafiju, te je isti i osuđen za 8 naručenih ubojstava.
After 17 years in jail, Mr Gibbs was released in 2005. He won a $9.9 million (?6.4 million) settlement ? New York’s largest ever civil rights payout.
Dennis Fritz i Ron Williamson – osuđeni su na smrtnu kaznu i doživotni zatvor za silovanje i ubojstvo konobarice. Glavni svjedok, Glenn Core, naknadnom je DNK analizom utvrđen kao počinitelj zločina.
After serving 11 years each – during which Mr Williamson came within five days of being executed – they were exonerated and released in 1999.
Kenny Waters – optužen za je ubojstvo svoje susjede; svjedočanstva protiv njega je policija iznudila ucjenom. Kennyjeva sestra, vjerujući u njegovu nevinost, zarvšila je pravo i povezala se s Innocence Projectom, osiguravši njegovo oslobađanje.
After 18 years in prison, he was exonerated using DNA evidence in 2001. He died six months later aged 47. The real murderer has not been found.
Zahvaljujući Innocence Projectu, trojica muškaraca olobođena su 4.10.11. nakon što su u zatvoru proveli ukupno 60 godina. Očekuje se da će taj dan biti prekretnica u američkom sudstvu gdje se pretpostavlja da 2-5% populacije, oko 40.000-100.000 nevinih ljudi sjedi u zatvorima.
Danas je u Pakistanu izrečena smrtna kazna policajcu koji je u siječnju, usred dana, ubio guvernera provincije Punjab – Salmana Taseera. Osim što je samo ubojstvo bilo prilično alarmantno, još je alarmantnija činjenica da su odvjetnici ubojicu, Mumtaza Qadrija, obasuli cvijećem, da su tisuće demonstranata pred zatvorom tražili njegovo puštanje, te da nitko od vodećih političara nije osudio čin.
Qadri je na sudu izjavio da Taseer zaslužuje smrt jer je kritizirao pakistanske zakone po kojima je određena smrtne kazne za one koji uvrijede Islam. Taseer, član vladajuće stranke, želi je amandmane zakonu i branio je kršćanku koja je tim zakonom osuđena na smrt.
Ekstremizam u Pakistanu se naglo širi od 2007. Teško ga je kontrolirati jer ga na različite načine podupire i vlada. Zaštitni odredi se suprotstavljaju, ali velik broj Kršćana, Šijita te policajaca i vojnika stalno stradavaju u terorističkim, a pogotovo samoubilačkim napadima.
Taseer je jedan od rijetkih političara koji se konstantno suprotstavljaju ekstremizmu. Njegova obitelj i dalje javno nastupa protiv nasilja. Njegov odrasli sin je otet ljetos i ne zna se gdje je, opravdano se sumnja na militantne skupine.
Po pakistanskom zakonu, Qadri ima pravo na žalbu.
Independent.
Saudijska Arabija je predzadnja zemlja na svijetu koja daje ženama pravo glasa i kandidiranja na lokalnim izborima. To je velik korak, makar žene u SA još me smiju:
1. voziti automobile,
2. putovati bez pratnje muških članova obitelji
3. birati svoju odjeću – nepokrivene neukrašenom odjećom smiju viriti samo šake i oči.

S obzirom da Saudijska Arabija od 2005. ima općinske izbore, može se reći da već šest godina poslije dozvoljavaju ženama glasati i kandidirati se.
Zambija ima novog predsjednika čiji nadimak je Kralj kobra jer ima oštar jezik.

Slika vrijedi tisuću riječi.